Ko posljednji izađe neka ugasi svjetlo

Iako se entitetske vlade u BiH vole pohvaliti činjenicom da nezaposlenost u posljednjih nekoliko godina bilježi pad, prava istina je da se ne povećava broj zaposlenih, već smanjuje broj stanovnika. Tačni podaci o iseljavanju ne postoje, ili se kriju kao zmija noge, a pojedina istraživanja govore da je za tri godine BiH napustilo 90.000 ljudi. Ipak, pretpostavlja se da je taj broj daleko veći, a neke sumorne prognoze govore da će BiH ove godine napustiti čak 100.000 ljudi.

„Lista deficitarnih zanimanja, posao i plata 3.000 evra, skraćeno radno vrijeme uz plaćene prekovremene sate“. U prethodnim sedmicama, mjesecima i godinama teško je da ste mimoišli tekstove ovog tipa na nekom portalu ili ih pročitali u novinama. Ne radi se o naučnofantastičnom filmu koji se snima na ovim prostorima i prikazuje život u BiH 2050. godine, već šansi za dobro plaćen posao i bolji život u Njemačkoj i drugim državama Zapadne Evrope.

Dok se sabiraju odlasci sa autobuskih stanica i aerodroma pravu sliku ovog problema pokazuju prepune klupe na časovima njemačkog jezika, polaznika u potrazi sa boljim životom i osnovci koji upisuju medicinsku školu svjesni da će ih posao čekati izvan granica BiH.

Njemački poslodavci toliko vape za radnicima da su počeli čak da pokrivaju troškove prevoza, plaćaju kurseve jezika i sertifikate za obavljanje posla i nude razne druge beneficije. Čini se da je ovakvu ponudu teško odbiti. Na vama je samo da spakujete kofere, pozdravite sa svojima i „zapalite preko grane“. Ali u čemu je problem?

Desilo se da je u proteklih par mjeseci i godina nekoliko mojih bliskih prijatelja odučilo zamijeniti BiH adresu njemačkom ili nekom drugom u EU. Desetak prijatelja i rođaka spakovalo je kofere, tako reći preko noći, rezervisalo karte u jednom smjeru i sa pasošem u ruci odletilo u potrazi za boljim životom. Da stvar bude gora po ovo društvo, nije isključivo riječ o ljudima koji su bili na birou za zapošljavanje, ili na rubu egzistencije. Radi se o pojedincima u najboljim godinama, sa dobrim poslovima i na vrhuncu karijere. Oni daju otkaze, napuštaju svoje domove, jer im je jasno kao dan da bježe sa broda koji nepovratno tone.

Čini mi se da je baš u posljednjih godinu ili dvije dana, odlazak mladih i školovanih iz BiH poprimio razmjere epidemije. Konstatujem da nisam jedini koji se žali na prekomjeran izvoz prijatelja, jer gotovo svaki dan susrećem one koji mi kažu da poznaju nekog ko je otišao odavde ili i sami sanjaju svjetliju budućnost negdje drugdje. Miloš Crnjanski da je živ imao bi materijala da napiše još jedan dio „Seoba“, a Šantić bi još jednom razmislio prije nego bi uzeo pero i napisao stihove pjesme „Ostajte ovdje“.

Nedavno se na kioscima pojavio magazin EU POSAO kao svojevrsni vodič za bijeg iz BiH, koji nudi oglase u pronalaženju posla. U vrijeme kada štampani mediji izumiru, neko je prepoznao šansu za zaradu u novinama koje građanima nude ubrzan put u iseljeništvo. Nimalo ne čudi jer Njemačka trenutno traži 700 hiljada radnika, pa će put pod noge krenuti ljekari, medicinske sestre, programeri, vozači i majstori.

Treba biti iskren i reći da je istorijski sa ovih prostora više ljudi odlazilo nego dolazilo i da je uvijek bilo migracija. Početkom vijeka su se mnogi otisnuli preko okeana u Ameriku, u koju se išlo kao u obećanu zemlju. U bivšoj Jugoslaviji se sa crvenim pasošem u inostranstvo išlo u potragu za boljom platom. A odlazilo se i 90-ih sa ovih prostora, bolje reći bježalo od metka i spašavala glava.

Ipak, činjenica da se i 20 godina nakon rata svake godine povećeva trend odlaska iz države, porazna je i zabrinjavajuća. Udio visokoobrazovanih ljudi koji sada odlaze sa ovih prostora 10 puta veći nego 70-tih godina prošlog vijeka, ali je za razliku od izvoza mišića bivše Jugoslavije, trenutno aktuelan masovan odljev mozgova, koji je daleko opasniji po društvo.

Od početka rata do danas milion i sto hiljada ljudi je kupilo kartu u jednom smjeru, a BiH je najsiromrašnija zemlja u Evropi i država sa najvećim procentom iseljenog stanovništva u Evropi. Mi bukvalno izvozimo našu budućnost i mlade koji se ne planiraju vratiti u sumornu realnost koja ih čeka ovdje. Oni odlaze, svjesni da je već odavno sve strulo u ovoj državi, što ne mogu da se uklope u ovakav nakaradni sistem, niti se nadaju da će ovdje ikada biti bolje. Oni bježe iz BiH kao oni posljednji putnici sa Titanika koji su jurišali na malobrojne čamce za spasavanje.

Ko će da nam djecu uči, ko će da nas liječi?

Da stvar bude još gora po ovu državu mi ostajemo mahom bez kvalitetnih ljudi, pa se pitam ko će ih zamijeniti? Odgovor na ovo pitanje i koji otvora oči dao mi je upravo prijatelj, koji mi je prije par mjeseci saopštio da i on planira da se na proljeće ugrije EU suncem. Kada sam ga pitao zašto ostavlja relativno dobo plaćen (čak državni) posao i vodi ženu i dvoje djece u nepoznato rekao mi je: „A ko će da uči moju djecu, ko će da nas liječi kada ne daj bože zatreba“?

Veče prije nego što je najbolji prijatelj odletio u Njemačku otišli smo na posljednje piće za sretan put. Rekao je da će se možda i vratiti ako ne bude sve po planu, ali bar ja ne znam nikoga da se vratio nazad iz boljeg svijeta.

Možda će neko za ljude koji napuštaju svoju zemlju reći da su manje patriote ili sebični, ali moje skromno mišljenje je da nisu. Ja im lično opraštam što odlaze na bolje mjesto, gdje svoje znanje mogu bolje iskorisiti i svojoj porodici pružiti bolji život. Gdje svoj rad, talenat i energiju mogu usmjeriti tamo gdje će doći do izražaja i cijeniti se. Gdje mogu da rade svoj posao, žive, putuju i ne zanima ih ko je načelnik nečega, predsjednik ičega. Ne moraju da znaju, jer ne moraju da poznaju nikoga u sistemu koji funkcioniše. Živjeće u državi u kojoj neće morati da gurnu pare u džep službeniku da mu izda bilo kakav papir, podmite policajca i carinika, korumpiranog profesora i sudiju, ili ljekara da im spasi život.

Ko je patriota, a ko kukavica?

Ako je moj dobar prijatelj (jedan od desetorice koji su otišli i inspirisali me za ove rečenice) spreman i hrabar da posao u državnoj upravi zamijeni čišćenjem njemačkog smeća, od mene može dobiti samo stisak ruke i divljenje. Ako su dvojica mojih dobrih prijatelja spremni da kao stručnjaci iz oblasti ekonomije daju otkaze, izdaju stanove i otisnu se u nepoznato, ja im kažem drugari hrabri ste. Vjerovatno sam ja kukavica što ostajem ovdje i glup što se nadam da će ovdje ikada išta biti bolje. Ja vam nimalo ne zamjeram što ste digli sidro i na vrijeme shvatili da se sistem ovdje promijeniti neće, jer sistem čine ljudi i zakoni, a ljudi ovdje ne vole živjeti po zakonima.

Priča o odlivu mozgova priča je o odlivu mojih prijatelja i ništa drugo nego moja tuga pretočena u ovu pisaniju, koja neće nikoga od njih vratiti. Ipak tema je ozbiljna, a činjenica da me ona inspirisala da napišem ova slova koja odašiljem u internet eter navodi na razmišljanje. To što ja ću ja imati sve manje prijatelja u granicama ove države je sporedna stvar, i što će pivo u kafani kod Ruže zamijeniti povremena viber slova, skajp poziv i možda jedno godišnje viđanje. To je samo moj lični problem, ali me je sve više strah ako svake godine 100 hiljada ljudi napusti ovu zemlju i raspad neodrživog sistema koji će neminovno doći i dno koje ćemo uskoro dotaći.

Državi prijeti demografska katastrofa

Ako godišnje „zbogom“ kaže 100 hiljada ljudi u punoj snazi BiH će svake godine ostati bez po jednog grada srednje veličine. Ti ljudi se neće nikada vratiti, a njihova djeca koju su poveli, ili će se roditi u boljem svijetu neće učiti jezik njihovih roditelja, niti će posjećivati ove prostore kada im babe i djedovi ne budu više živi, a kamoli imati želju da se vrate. Kada svi mladi, vrijedni, obrazovni, apolitični pametni pojedinci neminovno je da će se društvo srozati na najniži mogući nivo.

Jedno je sigurno, ako se ovako nastavi sa iseljavanjem, ukoliko i dalje broj umrlih bude veći od rođenih, za najdalje 30-ak godina na ovim prostorima neće ostati ništa i niko, tek par staraca da sa sjetom pričaju kako je ovdje nekada postojao život.

Nakon izgubljene posljeratne generacije prijeti nam nova – iseljena generacija. Na kraju se pitam šta će mene zadržati ovdje, kao jednog dana u nekom velikom evropskom gradu osvane više prijatelja, nego što ih je ostalo ovdje. Vjerovatno ću se i ja otisnuti tamo jer ću u nekom udaljenom mjestu poznavati više ljudi nego što ih poznajem ovdje. Ko posljednji izađe neka ugasi svjetlo, a Šantićevu „Ostajte ovdje“ ostavi onima koji će ove prostore naseliti kada nas više ne bude.